STIJEPO GAVRIć
KIPAR

Najnoviji radovi

Zlatne ruke Stijepe Gavrića

Likovni svijet Stijepe Gavrića (Tuzla,1958.) zacijelo najbolje tumači njegova skulptura pod nazivom “Klesanje samog sebe”: iz kamene mase izranjaju ljudske ruke. U jednoj je ruci dlijeto ubodeno u kamen, dok druga zamahnuta drži čekić. Tako se iz ništavila izdvaja oblik, iz kamene gromade izlazi lik čovjeka, kao na početku stvaranja svijeta. Ova skulptura najbolje objašnjava tajnu kiparske umjetnosti, koja bi se mogla definirati da kipar oduzimajući – dodaje. Kipar se odupire divljim silama prirode, mahanizmima vječnosti i vremena što ljudsku krhku jedinku polagano pretvaraju u prah, ostavljajući čistu formu, sklad nastao u njegovoj glavi i srcu. Umjetnost, veli Benn, i nije ništa drugo do čista forma, koja se ostvaruje u kamenu, u stihu, u notama, ali iza sebe ostavlja uvijek zamišljeno ljudsko lice. Stijepo Gavrić je kipar ljudske fizionomije – upečatljive su njegove biste i portreti, bilo da se radi o anonimnim djevojčicama, madonama, svecima, crkvenim ocima, ili književnicima poput Zije Dizdarevića i Ive Andrića. Nije ni malo čudno da je Gavrićev omiljeni portretirani lik upravo Andrić, koji je bio ljubitelj mostova, kao svojevrsnih skulptura što savladavaju ponore, koji su «čista misao skamenjena u kršu». Poput Andrića, Gavrić je fasciniran klasicima, on uči od Fidije, od Michelangela, ali i od Hebbela i Rodina.

Klesanje samog sebe

Zgrčenost Rodinova mislioca, koji zgranut gleda kroz paklena vrata, u Gavrića je zamijenjena blagom sjetom, melankolijom prolaznosti našeg svijeta, čiji bar jedan trenutak on zaustavlja kao odbljesak bronci, trag u kamenu. Gavrić odolijeva kušnji monumentalnosti, više ga zanima detalj, oblik ženskog tijela, nago žensko krilo, prekriveno rukom, kao znak čednosti i stida. Gavrić je skulptor ljudskih ruku, ruku koje Ranko Marinković opisuje kao „ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…“. Ali, Gavrić vaja ruke u svili čežnje, zlatne ruke u času susreta, kad se magijom dodira dvaju epiderma uspostavlja jedan novi kozmos, kozmos ljubavi. Beskonačna morfologija ljudskih ruku u Gavrićevu svijetu svodi se na dvije fuge – fugu ljubavi i fugu molitve. Grč nade i ritam milovanja. Kao da se između te dvije početne pozicije začinje cijeli naš posvećeni i prokleti usud.

Stijepo Gavrić živi sudbinu bosanskog umjetnika. Nakon završene Sarajevske likovne akademije, zapošljava se kao profesor i učitelj skulpture u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, gdje predaje plastično oblikovanje, tehnike i tehnologija kiparstva i industrijsko oblikovanje (od 1985. godine do danas). Iz sarajevskog ratnog pakla odlazi u egzil, vukući svoja teška kiparska dlijeta i alate na leđima kroz bosanske šume, da bi se zaposlio u jednoj privatnoj klesarskoj radionici u Njemačkoj. Nakon rata vraća se u svoju staru školu, gdje djeluje i danas kao izvrstan nastavnik i pedagog. Njegovi spomenici i plastike postavljene su na mnogim mjestima, izlagao je u brojnim galerijama, a dobitnik je i brojnih nagrada, među njima i Šestoaprilske nagrade ULUBIH-a. On je umjetnik u punoj zrelosti i životnoj snazi, tako da očekujemo njegova nova djela i stvaralačke metamorfoze, nove darove umijeća i duha ovog izvrsnog umjetnika u ovoj našoj društvenoj letargiji i duhovnoj pustoši.

Mile Stojić

Najnoviji radovi

Neki tekst o posljendjoj seriji, o rukama i sl. estibulum mollis diam. Pellentesque auctor neque nec urna. Nulla sit amet est. Aenean posuere
tortor sed cursus feugiat, nunc augue blandit nunc, eu sollicitudin urna dolor sagittis lacus.

STA MISLITE ?

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit. Nobis,
possimus commodi, fugiat magnam temporibus vero magni recusandae? Dolore, maxime praesentium.

Kontaktirajte me